Kaiserschmarrn je tradicionalno slatko, ali ne pre slatko jelo karakteristično za prostor srednje Europe. Poslužuje se kao desert ili kao lagani ručak uz umak od jabuka, a sadrži grožđice ili sušene brusnice. U suštini Kaiserschmarrn je lagano zaslađena neuredno iskomadana pahuljasta, mekana palačinka, koja nosi ime po austrijskom caru (njem. Kaiser) Franji Josipu I. Priča koju će vam servirati je uz dobru cijenu u restoranu uz Schönbrunn ili u Demelu. je da je sam car jako volio ovu palačinku, ergo Kasier u nazivu.
Kako je nastao Kaiserschmarrn
Svako poznato i tradicionalno ima neku svoju priču, ako ne i više njih. Ove legende, ma koliko malo vjerojatne bile privlače ljude i stvaraju novu generaciju ljubitelja. Priča koju sam ja čula u Beču, kaže da je Car Franjo Josip I zaželio pojesti, a kada ga je sluga pitao što želi, zaposleni mu je Car, odgovorio da mu donese neku sitnicu točnije, glupost (njem. Schmarrn). Ergo schmarrn nazivu. Kuharu se nije svidjelo to što netko, pa taman to bio i sam Car, njegovu hranu naziva sitnicom i glupošću. U afektu je ljutito je nasjeckao palačinku koju je upravo priprmao i servirao je caru. Ispostavilo se da se ovaj prilično ukusan i brz obrok jako svidio caru i tako je rođen Kaiserschmarrn. Ne znam koliko im istine u ovoj priči, ali meni su kanaliziranje bijesa kuhara iz 19. stoljeća i ovkakav “pozdrav iz kuhinje” mrak.
Rasprostranjenost Kaiserchmarrna
Kaiserschmarrn je popularno jelo ili desert u Austriji, Bavarskoj i dijelovima bivše Austro-Ugarske, poput područja današnje Mađarska, Slovenija, Češka, sjeverna Hrvatska i zapadne Rumunjske. U svim se zemljama jelo je poznato u izvorniku, često iskrivljeno npr. šmarn kod nas, șmoră u Rumunjskoj ili u prijevodu poput carski drobljenac na hrvatskom ili cesarski praženec na slovenskom. Ovo je dobro znati ako putujete po Austriji ili namjeravate uskoro jer šmarne možete jesti diljem Austrije na razvikanim lokacijama poput Demela u Beču ili malih gostiona u selima i gradovima Alpa.
Vrsta je šmarna, gotovo isto toliko vrsta koliko i legendi koje ga okružuju. Neki su pahuljasti i lagani (točno je takav ovaj moj niže), neki gusti i hrskavi. Ponekad se poslužuje s umakom od brusnica (Preiselbeerenom) ponekad s pasiranim jabukama (Apfelmus), a ponekad s kompotom od šljiva (Zwetschgenröster). Sve šmarne imaju jednu zajedničku stvar: ukusne su.
Mi doma naše šmarne jedemo s džemom od marelice ili domaćom Nutellom.
Trikovi i savjeti
Moram priznati da sam napravila više nego nekoliko šmarni dok nisam dobila dobro pečenu (a ne izgorenu) i pahuljastu palačinku. Evo mojih spoznaja.

Najvažnije je dobiti čvrsti snijeg od bjelanjaka, te ga pažljivo umutiti u smjesu kako bi u nju ušlo što više zraka. Najbolje je koristiti špatulu i velikim kružnim pokretma od vani prema unutra zdjele polako umutiti snijeg.
Također, ne manje bitno je smjesu što prije staviti peći jer brzo splasne. Ovo je osobito važno ako radite veću količinu, a nemate dovoljno veliku tavu, pa morate peći iz više puta.
Dodajte umjesto običnih, pijane grožđice koje možete pripremiti prema receptu na linku. Kad se šmarne preliju s malo džema od marelice (jer ono od jabuka ne volima a kompot od šljiva nemam) i pospe šećerom u prahu, lako je razumjeti zašto ga se car Franjo Josip nije mogao zasititi.
Za džem od marelica najbolji je kiseliji i tekući džem, poput džem od marelica u francuskom stilu (recept na linku).