Jeste li i vi kao mali jeli ovakve domaće kiflice od mrkve s pekmezom? Sestra i ja ih svi obožavale a obično ih je pripremala moja baka Tonka. Tijesto se radilo s mrkvom a pekmez je obavezno bio od marelice.
Sjećam se koliko sam se divila uredno izrezanim kvadratićima tijesta na stolu i bunila što baka ne stavlja dovoljno pekmeza jer sam voljela kada pekmez iscuri iz kiflića. Najdraže od svega mi je bilo stvarati nered pušući u šećer.
Zato kada sam u jednom od naleta čišćenja naišla na bakin recept jednostavno sam morala ispeći bar pola doze. Onako za dobra stara vremena. I sve je bilo pogrešno od mrkve (nije mlada), boje tijesta (prežuto) do načina kako se lijepilo. A onda sam zagrizla kiflicu i… opet sam bila mala, motala se baki oko nogu, puhala na vreli pekmez i ljutila se što mi ne da da ih jedem dok su još tople.
Miris i okus; premda nježniji, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu.
Marcel Proust
Sviđa mi se ovako sjećati kroz kuhanje i pečenje. Sva sreća pa ovo nije jedini recept kojeg sam iskopala.


Recept je zahvalan i jednostavan za pripremu a nikada ne omane.
Tijesto može ispasti biti manje ili više vlažno, zbog mrkava koje nisu jednako sočne tijekom cijele godine. Ne brinite to možete kontrolirati dodavanjem brašna. Nije bitno koje mrkve rabite ali meni su kiflice od mladih mrkava najukusnije.
Što se pekmeza tiče probala sam i druge, ali nema do ovog od marelica i to što čvršćeg da je lakše njime rukovati i da manje curi iz kiflica.