Dobro došli u uzbudljivu priču o Nati i generacijama raštrkane obitelji sjedinjene u pozivu na druženje za stolom.
Moja najranija sjećanja su vezana uz kuhinju. Jedna od mojih baka, koju smatram glavnom i odgovornom za moju ljubav prema kuhanju, me je još kao bebu držala u ogradici u kuhinji. Da joj budem na oku dok kuha.
Moji doma svi kuhaju. Tata je bolji od mame, didina riba i tripice su i danas bez premca, a bake ne treba ni spominjati. Kuhinja je za mene uvijek bila centar svijeta. i od malena sam žudila biti dio te žurbe. Zbog te želje da se „uključim“ počela prtljati po kuhinji.
Zanimljivo je to da sam počela peći kolače a ne kuhati slana jela. Jer je kuhar/ica oko mene bilo više nego dovoljno. Svi su znali i morali kuhati. No, za kolače je, budući dolazim iz duge loze zaposlenih žena, malo tko imao vremena. I tako sam se, zahvaljujući kolačima, zaljubila u cijeli proces kuhanja.
Kuhanje je za mene način da se „isključim“ jer što može biti više opuštajuće i utješnije od procesa i rezultata pečenja. Ja, ja uživam u procesu i koncentraciji koju i najbanalniji recept zahtijeva a moji, oni uživaju u rezultatu.
Danas, najviše od svega uživam u trenutku stavljanja hrane na stol i tišini koja prethodi prvom zalogaju. Nakon toga krene šušur i dozivanje baš kao i kod mojih doma.
O Nati i njenom pjatu
Natin pjat je poziv za stol, nastao iz želje da odam počast svima koji su me kroz život hranili i zbog kojih znam koliko je kuhanje bitno za odrastanje i druženje, ali i iz potrebe da arhiviram obiteljsko gastro blago, koje vučem okolo za sobom već neko vrijeme.
Svega na tom mom pjatu ima: starih talijanskih i dalmatinskih recepata mojih baka i prabaka, austro-ugarskih i bosanskih recepata muževljeve bake i mame te vlastitih prtljanja s nekim novim jelima i sastojcima. Svemu sam pokušala, na ovaj ili onaj način dati obol i prilagoditi recepte današnjem životu s puno dinamike i malo vremena.