Odrasla sam u kući u kojoj se ništa nije bacalo, a pogotovo ne hrana. Svega je moglo faliti ali ne kruha, kojega se kupovalo više nego je bilo potrebno. Zbog toga ga je uvijek ostajalo, pa sam odrastajući češće jela kruh od jučer nego današnji.
Bake su uvijek smišljale načine kako iskoristiti taj silni stari kruh prije nego se upljesnivi. Jedna je često radila dvopek, druga francuski kruh a obje su gotovo redovito stari kruh pretvarale u domaće krušne mrvice.
I sada se sjećam okusa tog domaćeg svježe prepečenog kruha, koji je ostao najbolji dvopek kojeg sam jela. Bez šećera i dodataka, popečen točno toliko koliko volim. Služio je i kao zamjena za tjesteninu u juhi. Hrskav i suh, neuredno nalomljen prstima prepečeni kruh umjesto tjestenine najdivnija je stvar koja postoji.
Odrastajući nisam baš previše promišljala ove navike. Kasnije sam sam shvatila da nije bila samo riječ o štedljivosti već duboko ukorijenjenom poštovanju prema hrani, trudu i vremenu uloženom u nju.
Zadnje vrijeme, s ratom cijena hrane i povećanom svijesti oko bacanja hrane ljudi se vraćaju se starinskim rješenjima za bolje iskorištavanje kruha kojeg danas plaćamo suhim zlatom. Zapravo, u tome ima nečeg lijepog i cikličnog jer ne mogu ne primijetiti da se vraćamo osnovama: jednostavnosti, domišljatost i odgovornosti.
Neki od načina kako iskoristiti stari kruh su:
- Domaće krušne mrvice
- Domaći dvopek ili zamjena za tjesteninu
- Krutoni za salate i zamjena za grickalice
- Francuski kruh
- Crostini ili bruschette
- Topli sendviči
Možda je upravo kruh najbolji podsjetnik na vrijednost hrane, ali i snalažljivost naših starih u iskorištavanju iste do zadnje mrvice.
